Tribute čistačima
Još u vrtiću kada bismo bili vani moj sin bi pokupio smeće po putu i bacao u kantu. Znali smo tako počistiti parkove i livade sa osmijehom na licu. I dan danas (ima 11 godina) kada smo u šumi ili negdje u prirodi ima potrebu pokupiti smeće. Ako zbog nekog razloga to ne može, dogovorimo se da ćemo se vratiti nekom drugom prilikom i počistiti koliko možemo.
U vrtiću je govorio da će biti smetlar. To je govorio i u prvom, drugom razredu osnovne. Nikada mu nije bilo jasno zato se djeca smiju na to. Objasnila sam mu da ne vide svi vrijednost u tome i trudila sam se podržati tu njegovu ljubav za Zemlju. Objasnila sam mu da on može biti netko tko će pomoći da se planet Zemlja očisti, da može pokrenuti val koji će očistiti cijeli planet. I da je njegova vizija divna i plemenita jer našem planetu treba više onih koji će biti tako brižni. Proširili smo tu viziju i razmišljali na koje sve načine je moguće pomoći našem planetu da se obnovi i bude još ljepši.
Negdje prije dvije godine mi je rekao da je odustao od toga da bude smetlar. Jer svi mu se smiju i nitko ne razumije o čemu on priča. Nije me iznenadilo. I prije smo pričali o tome kako on taj poziv može nazvati bilo kako – onaj tko čisti nije samo čistač, već i iscjeljuje na neki način, pomaže i služi. No svejedno, odustao je od te ideje. Jer pritisak okoline bio je prevelik za to osjetljivo biće.
Njegujemo tu ljubav prema Zemlji i dalje. I kad imamo priliku čistimo. Smijem se ponekad tome jer se smijem i samoj sebi kada počistim za nekim pr. u ženskom wc-u u shopping centru jer vjerujem da je to odgovornost svih nas – održavati svijet čistim. Čistim i svoj unutarnji prostor jer vjerujem da je to velika odgovornost, prema sebi i drugima. Jer ako ne očistimo unutarnje smeće, opteretit ćemo njime i sve oko sebe. Ne pada jabuka daleko od stabla…
Imam veliko poštovanje prema onima koji čiste, prema smetlarima i ostalima koji brinu da nam bude svima lijepo. I sama sam čistila na prvoj godini studija da zaradim neki svoj džeparac jer sam voljela samostalnost. I nije me bilo sram, čak štoviše bila sam sretna da mogu. Ali neke oko mene je. Brzo sam se i zaposlila za stalno pa to nije dugo trajalo, ali sjećam se još uvijek te zbunjenosti – kako je moguće da se netko meni blizak srami samo zato što ja čistim?
Odvojili smo poslove na sramotne (neuspješne) i uspješne umjesto da poštujemo svaki trud. Omalovažavamo i ljude i prostore i cijeli planet ostavljajući smeće iza sebe, a smeće uključuje sve – ružne misli, osude, podjele, ruganje, izrabljivanje, da ne nabrajam sad, lista je poduža. I naša djeca nasljeđuju sve to, svo to smeće. Rugaju se jedni drugima već u vrtiću, i što su stariji sve to postaje gore. Danas je prosječnom djetetu teže nego je bilo bilo kome ranijih generacija. Oni su izloženi tome i virtualno…
Poštujem smetlare, čistače svih vrsta jer ovaj svijet ih treba. Čistače misli, ružnih emocija, trauma, ružnoće ovoga svijeta. Kao što treba i ostala zanimanja koja smo prestali cijeniti. I treba nam to poštovanje prema onima koji čiste. Vjerujem da će nas poštovanje svih i svega vratiti kući. U ljubav i zajedništvo koje je toliko nasušno potrebno ovome svijetu. A poštovanje se odnosi na sve – i malo, najmanje i veliko, najveće. Na sav život – mali, najmanji i velik, najveći.
Naša djeca jednoga će dana biti vođe ovoga svijeta. Što im ostavljamo u nasljeđe?
Vrijeme je da se za ozbiljno probudimo iz sna koji sanjamo. Vrijeme je da shvatimo da ne postoji samo osobna odgovornost već i kolektivna. Da smo svi odgovorni baš za sve što se događa u svijetu. Možda će nam onda i javni wc-i biti čišći jer će svatko počisti sam za sobom. Možda nam onda neće trebati smetlari jer će svatko preuzeti odgovornost za to. Možda se probudimo. I uvidimo da nam je sve cijelo vrijeme pred nosom. Sva rješenja, baš sve. Jer Ljubav je uvijek pred nosom, u nama i oko nas. Ljubav, poštovanje, prihvaćanje. Tako jednostavno, a ljudskom umu gotovo nedokučivo.
I dok se mi ne probudimo iz sna kojeg sanjamo, nastavljam čistiti. I putem razmišljam o našoj djeci, porukama koje im šaljemo. Nadam se da ni moje dijete neće nikada odustati od čišćenja. Jer djeca ionako ne uče iz onoga što im govorimo, već iz onoga što mi jesmo.
S ljubavlju,
Martina
