Što nas čini slabima

Jednom su mi Anđeli rekli da nas naša potreba za ljubavlju i poštovanjem čini slabima.
Često se sjetim toga i često tome svjedočim. Zbog  te potrebe za ljubavlju i poštovanjem imamo očekivanja, iskrivljene percepcije i reakcije na ljude i situacije zbog kojih patimo.

Što je veća ova potreba to je teže snalaziti se u odnosima. I što smo ranjiviji na tu temu to ćemo više toga primjećivati i osuđivati kod ljudi. Način na koji govore, ton glasa, riječi, držanje tijela. Zbog pogrešne percepcije vidjet ćemo u nečemu nešto čega nema. Tako primjerice nečiji ton može biti prijeteći, a zapravo je nešto sasvim drugo u pitanju. Ili nečiji način komunikacije može djelovati nepoštivajuće, a nešto je sasvim drugo istina.

Nisam se jednom i sama našla u trenucima kada sam kreirala priču u glavi koja nema veze sa stvarnošću već ima veze s mojim povredama, prošlošću, uvjerenjima. I onda u nečemu bezazlenom vidim čudovišta koja ne postoje.
Nije lako priznati sebi da živimo iskrivljenu percepciju. Niti je lako ponekad preuzeti potpunu odgovornost za ono što nam se događa u životu. Ali je jedini način da dođemo u potpunu slobodu.

Uz Anđele sam naučila još nešto – dok god nemam mir u vezi neke situacije ili osobe nisam do kraja preuzela odgovornost za sebe, svoje osjećaje i svoju stvarnost. Prepoznajem taj mir i znam da kad sam u miru da sam napravila najbolje što sam mogla i znala i da je to i više nego dovoljno. I da sam ja dovoljno, da sam ok točno takva kakva jesam.
Prihvaćanje sebe sa svime što jesmo stvara taj mir. Dok god nije tako postoji ta potreba da dobijemo to od nekoga, nečega.

Isto tako lako se vezati za pohvale, nečije uzdizanje. Slobodni smo kada sve što se događa oko nas prihvaćamo kao informaciju bez da reagiramo na to. Dok god reagiramo nismo slobodni i kreiramo priče u svojim glavama koje su daleko od stvarnosti kakva ona jest. Bilo da smo vezani za ono što smatramo negativnim ili ono što smatramo pozitivnim.

Činjenica je da smo svi dobri, loši, sveci i zločinci na nekoj razini. Dok god živimo u dualnosti to jest tako. I zato težimo prosvjetljenju, buđenju u Jednosti. Jer ZNAMO da je dualnost iluzija. Sve što živimo je projekcija uma – doslovno smo poput TV-a koji emitira neki program iz pozadine. I uz sve što znamo i što danas već i znanost dokazuje i dalje padamo na jednostavnom ispitu. Jer imamo veliku potrebu da nas se voli, prihvati, poštuje. Istovremeno to isto dajemo samo u određenim uvjetima, pod određenim pravilima.
Nismo li licemjerni? Jesmo. Ali smo istovremeno samo ljudi. Živimo u svojim filmovima od koji su neki od nas režirali krimić, neki romantiku, neki avanturistički film ili bajku. I vjerujemo u te filmove, uživljeni smo u njih vjerujući da netko drugi režira i producira film koji nazivamo svojim životom.

Da, moj život. Kako je moguće da nešto istovremeno nazivam svojim i vjerujem da netko drugi može upravljati time?
Odgovornost oslobađa. Odgovornost za režiju, produkciju i ostalo što stvara film. I nevezanost.
Nevezanost dolazi kada sve to što očekujemo od života i ljudi u njemu dajemo sami sebi i spremni smo dati drugima bez zadrške.

Ljubav i poštovanje polazi od mene ka tebi, ne ide drugačije. Moj izraz ljubavi i poštovanja možda se neće svidjeti umu koji očekuje da ću pričati istim jezikom. Lako osuđujemo različitosti. Jer ih ne razumijemo. Jer ih se plašimo. Jer nam nije ugodno s njima. I danas vodimo ratove zbog tih različitosti. Mrzimo, osuđujemo, stavljamo etikete na nešto ili nekoga.

U konačnici sve je samo informacija. Kako ćemo na nešto ili nekoga reagirati naša je odgovornost. Uvijek i stalno.
Jednostavno. Nije uvijek lako. No put voljenja, poštivanja nije vesela duhovnost. Na tom putu se znojimo, imamo žuljeve, gladni smo i žedni, ružni i bez filtera i padamo… No dok god smo spremni ponovo ustati i kretati se prema tome sigurna sam da nam je odredište svima osigurano. Buđenje, prosvjetljenje, bivanje u Jednosti na ovaj ili onaj način.

I zato sljedeći put kada povjerujte da vas netko ne voli ili ne poštuje, ili da vam nije dao što je trebao, ili da je pogrešan i ne zaslužuje vašu ljubav i poštovanje – zastanite. Odustanite od potrebe da vas vole i poštuju, da vas razumiju. Dajte sve to samima sebi. Nagrada je mir. Ljubav. Voljenje sebe i svih oko sebe bez obzira na okolnosti. Nagrada je stabilnost koja dolazi iznutra, iz spoznaje da je sve ok, da ste vi ok i da su svi oko vas ok. I onda legendarna rečenica naše misice postaje odraz praktične, duboke duhovnosti: It’s ok.

Ok je.

S ljubavlju,
Martina