Slušati sebe

U današnje vrijeme puno nam je toga dostupno. Informacije možemo dobiti o svemu i svačemu samo upisivanjem u tražilicu. I jako puno “znamo” o svemu. Dovoljno je da nekome spomenemo nešto o tome što nas muči i rješenja se poput kiše spuštaju sa svih strana 🙂 Lijepo je da je tako, ali istovremeno može biti jako zbunjujuće i ponekad rješenje koje je nekome pomoglo ne treba istovremeno biti dobro i za nas. Lako se možemo zbuniti od previše informacija, a posebno se lako možemo izgubiti u isprobavanju svega i svačega.

To vrijedi za sve – od hrane koju jedemo, tehnika koje radimo, seminara koje polazimo, savjeta koje slušamo itd…. Kako onda prepoznati što je zaista, zaista za nas?

Meni je osobno pomoglo to što slušam ono što mi se ponavlja kao intuitivni osjećaj. Npr. ako mi “slučajno” dođe neka informacija i uporno se ponavlja na razne načine, onda provjerim da li je to zaista za mene ili ne. Ne skačem više na prvu kao nekada, niti trčim za svime što se prezentira kao snažna, velika, naj pomoć za bilo što…. Dopuštam da informacija “prođe” kroz mene i ako me i dalje privlači poslušam taj osjećaj. Osim toga, zamolim Anđele da me odvedu tamo gdje je za moje najviše dobro i da me brzo izvedu od tamo gdje nema ništa za mene 🙂 Tako sam najsigurnija da će se uvijek posložiti za moje najviše dobro.

U konačnici sve kroz što prolazimo tu je za nas da bismo nešto izvukli iz toga. Pa čak i ako nam se desi da poslušamo predavanje koje nam nije “sjelo” imamo priliku dublje se povezati s osjećajem iznutra koji nam je i prije toga govorio da tamo nema ničega za nas. Ponekad je potrebno malo više prisutnosti sa sobom da bismo čuli svoj glas iznutra. I sasvim je u redu dati si priliku dobiti jasniju sliku oko nečega što nas privlači na neki način.

Bogu hvala, nisam imala previše “traganja” za tehnikama, seminarima, učenjima. Nekako se dogodilo da bi mi prava knjiga, osoba, informacija došla u život na savršen način u savršeno vrijeme. Shvatila sam da ono što je “moje” ne mogu nikako izgubiti i da će se moje noge uvijek vraćati na put kojim trebam ići i onda kada malo zalutam.  Svi prolazimo takve periode, čini nam se da smo izgubljeni, zbunjeni, previše nam je svega ili premalo… Čini nam se da možemo pogriješiti pa se paraliziramo takvim mislima i ne donosimo odluke, ne krećemo se već stojimo u mjestu čekajuću neki jasan znak, signal s neba kako bi se pokrenuli. A život se kreće neprestano. I kada shvatimo da u konačnici nema pogreške, onda se i mi krećemo sa životom. Putujemo, istražujemo, rastemo, spoznajemo, padamo i ustajemo ponovo i ponovo. To je život i to je u redu. Kada to prihvatimo onda postane lakše. Lakše je putovati bez tereta sumnje, vječnog propitivanja i ideje o pogreškama.

Različiti smo, jako smo različiti iako smo svi Jedno i isto u svojoj najdubljoj biti. Ono što odgovara meni ne mora odgovarati nekom drugom. I zato je najbolje slušati sebe, svoje unutarnji “osjećaj/glas/vodstvo”. Birajte iz tog mjesta. Ne slušajte glasne i napadne, one koji daju prevelika obećanja ili ih poslušajte. Ne stavljajte svoj život u ruke onima koji previše naglašavaju sebe, svoje djelovanje, vežu vas uz sebe i ono što nude ili ih poslušajte. Ne stvarajte ovisnost o nekome, nečemu ili učinite to. Ne slušajte one koji umanjuju druge da bi uzdigli sebe. Ne slušajte nečiji ego, već osluškujte ono što je iza nečijeg lica i riječi. Iza može biti ništa, a može biti cijeli Svemir. Onaj koji ima Svemir iza sebe ima i poniznost, prisutnost, nježnost, snagu, mir. Onaj koji ima Svemir iza sebe nema potrebu za vama, niti će vas potezati za ruku da ga pratite. Onaj koji ima Svemir iza sebe, živi u povjerenju i služi. Onaj koji služi je Ljubav. Ljubav je prepoznatljiva onima koji gledaju Srcem.

Bitno je da nas put koji izaberemo oplemenjuje na neki način. Da osjećamo da smo “bolji” na nekoj razini. I zato gledajte srcem, slušajte dušom. Budite svoji, slušajte sebe. Vi jedini možete znati što je za vaše najviše dobro.

S ljubavlju,

Martina