S osmijehom ćemo slušati o tome kako smo dobri i lijepi i sl. No kada nam ista osoba uputi nešto što nas poziva na razmišljanje i možda suočavanje sa samima sobom stvaramo otpor i vrlo brzo zatvaramo uši.

Život na Zemlji sastoji se i od lijepog i ružnog. Dok god nismo potpuno probuđeni suočavamo se s dualnošću sviđalo se to nama ili ne. I svi smo i lijepi i ružni, i dobri i loši, i snažni i slabi. Skrivajući ono što smatramo lošim stvaramo sjene koje ne nestaju i ulažemo puno energije u prikrivanje tih sjena. Paradoks svega je da te sjene stavljaju sjenu i na ono dobro i sav taj trud u igri skrivača zapravo nam odmaže.

Pogledaj oko sebe – svi smo ponekad slabi, kao što ponekad živimo svoje snage. Svi smo povrijedili nekoga i bili povrijeđeni. Svi smo u nekom trenutku napravili nešto ružno i nešto velebno. Zašto se onda skrivamo?

Cjelovitost nas traži da zagrlimo sve jednako. Da volimo i prihvaćamo sebe sa svim lošim i dobrim istovremeno. Da volimo i prihvaćamo sebe i kada smo slabi, ružni, preplavljeni nekom teškom emocijom, kada mislimo najgore misli. Cjelovitost je zdravlje, mir.

Prihvaćanju svega što jest ključ je za slobodu, bezuvjetnost. I zato nemojmo se više skrivati. Nema smisla, ne pomaže nam. Nemojmo bježati od kritike, od boli, od života. Pogledajmo u to i preuzmimo odgovornost za sebe i sve što nam se događa. Budimo zahvalni na pohvali kao i kritici – ona nam je prilika za preispitivanje, možda otpuštanje nečega što nam nanosi bol. Sve je dobro, zaista – sve je dobro. Život nam nudi nebrojene prilike za rast i ako nisu uvijek nasmijanog lica ne znači da nisu prilike.

Budimo što jesmo i u bezuvjetnom grljenju sebe zagrlimo cijeli svijet.

S ljubavlju,

Martina