Prije nego sam krenula pisati sjetila sam se te izreke: Najgušći je mrak prije svitanja. Mrak u kojem se kolektivno nalazimo svakako postaje gušći i mračniji. Teško mi je povjerovati da i dalje vodimo ratove, da gladujemo, da se odvajamo, sudimo, grabimo, izrabljujemo… Kad kreiraš osobni svemir koji je u tako velikom kontrastu s onim što se događa u svijetu onda se dogode ti momenti u kojima bi kao u crtiću šakama obrisala naočale jer ne vjerujem da vidim što vidim 🙂

I zato ne gledam. Jer kad pogledam krenu mi suze, propustim zaustaviti misli koje kreiraju strah. Ne gledam u taj mrak jer znam da je cijena previsoka. Vraćam svoj pogled u sebe, u mir, nježnost jer znam koliko je važno njegovati tu vibraciju. Posebno sada. I to ne znači da živim s ružičastim naočalama, da sam pasivna ili da negiram stvarnost. Nisam noj, ne zabijam glavu u pijesak :). Samo odbijam dopustiti medijima, strahu da me odvedu u teške emocije, očaj, nespavanje. Ovaj svijet treba stabilnost, ona počinje od svakog pojedinca. I ovaj svijet treba aktivnost koja izranja iz ljubavi, milosrđa, služenja.

Pasivnost je odvojenost od sebe, od Izvora. Prisutnost i povezanost nas pokreće, kretanje se događa spontano i bez napora. Sve više uviđam kako nema smisla čekati na bilo što. Posebno ne na savršen trenutak da bi živjeli. Jer kad čekamo ne živimo, prevozimo svoje tijelo na autopilotu i nestajemo u svom površnom scenariju koji nazivamo život. Površnost nema smisla.

Vrijeme je za putovanje u dubinu i širinu kako bismo izronili novi, snažniji, preporođeni. Za takvo putovanje ponekad je potrebno stisnuti zube, uznojiti se, pustiti suzu, suočiti se s najružnijim. Za takvo putovanje ponekad je potrebno upoznati taj najgušći mrak. Nakon njega dolazi svitanje, ponovo rođenje, uzdizanje. Isto vrijedi i za osobno i kolektivno.

Mi smo ljudi još uvijek na razini svijesti na kojoj nas samo patnja može snažno pokrenuti. I zato je još veća odgovornost na onima koji imaju više svijesti. Veća je odgovornost voljeti, raditi izbore koji su ljubav, nenasilje, milosrđe, podizanje svjesnosti. Svatko od nas može doprinijeti. Nekako, nije važno kako dok god dolazi iz vibracije koja je Ljubav. Sjetite se – s razlogom ste sada, tu. Tu smo – što ćemo sada?

Izaberimo ono što želimo vidjeti u svijetu. Živimo ono što želimo vidjeti u svijetu. Još hrabrije, još nježnije i snažnije, još ljubavnije i moćnije. Sada. I podsjećajmo se na to neprestano.

Ljudski je pasti, izgubiti se u emociji, mislima. Isto tako je ljudski sjati poput najsnažnije zvijezde u svemiru jer mi nismo samo fizička forma, puno smo više od toga. Jesmo li vrsta koja uistinu zaslužuje kraj koji smo priuštili nekim vrstama na Zemlji? Ili smo vrsta koja se tek treba preporoditi i uzdići?

Ja vjerujem i snažno osjećam da je vrijeme za preporod. Da se krećemo prema svitanju koliko god da se činio gust ovaj mrak. Možda ćemo neko vrijeme morati prolaziti kroz taj mrak, sjetite se da je lakše kada imate šibice u džepu. Njih kreira vaše moćno srce, dio vas koji se sjeća povezanosti s Božanskim, dio vas koji zna da je neuništiv, da jest vječan, bezgraničan. Molim se za to – da se to pojača u svima nama. Ne iz uma, već iz najdubljeg, najšireg dijela našeg postojanja.

Ovdje smo gdje jesmo – što ćemo sada? Dajmo najbolje od sebe. Svijetlimo još jače!

S ljubavlju,

Martina