Izlazak iz zone komfora

Izuzetno je lako uljuljkati se u svakodnevici. I htjeli mi to priznati ili ne prilično smo komotni u svemu. Čak i u svojoj patnji :). Tako se lako navikavamo na sve da nam promakne primjetiti da smo zapeli u nekom obrascu. Ne čudi previše da jest tako jer ipak smo poprilično nesvjesna bića obzirom da čak i preko 95% naših aktivnosti i obrazaca dolazi iz nesvjesnog. I zato budite nježniji sa sobom kada se uhvatite da vrtite isti film i da vam je teško pokrenuti se.

No s druge strane trebamo preuzeti odgovornost da jest tako. Nije dovoljno biti pametan u vezi svega, potrebno je i zaroniti u to područje nesvjesnog kako bi uopće spoznali to svoje – Zašto mi se ovo događa? – i očistili uzroke svega toga. Načina je danas i više nego dovoljno i na svakome od nas je da pronađemo ono što nama najviše odgovara. Ujedno, dobro je imati i nešto od “alata” u rukavu. I zato nikada nisam previše razmišljala o odlasku na edukacije i sl. i svaka takva jasna odluka otvarala mi je vrata i onda kada se činilo da je nemoguće da će se nešto izrealizirati.

Danas mi je možda puno lakše u mnogim stvarima, ali put do toga danas bio je ružan, težak, zastrašujuć, ponižavajuć, mračan, ljepljiv, smrdljiv, gorak itd. I možda će netko danas misliti – Wow, vidi kako je njoj super, sve djeluje tako lako i meko. Hoću i ja! 🙂

Želim svima da žive svoju svrhu, da budu slobodni raditi što vole i što ih ispunjava. No istovremeno ne želim nikome da prolazi kroz ono što sam morala proći da bi bili u sličnom mjestu. Osim toga nemoguće je – moj put je s razlogom bio i jest takav kakav jest. I znate onu – Da treba prošla bi sve ponovo jer sam danas tu gdje jesam. E pa iskreno, ne bi prolazila sve to ponovo i sasvim mi je ok da sam tu gdje jesam jer sam baš sve do zadnjeg zalužila! 🙂

I danas si s punim pravom dopuštam reći neke stvari jer ih izgovaram iz iskustva. Dopuštam si promatrati život iz neke sasvim druge perspektive jer sam se mukotrpno penjala u te visine s kojih danas promatram život. I dopuštam si reći svoje mišljenje, svoj stav jer dolazi iz najčišćeg mjesta koje je povezano sa suosjećanjem i razumijevanjem jer znam kako život može biti itekako težak. No istovremeno si dopuštam ne podržavati pasivnost, mentalitet žrtve, kukanje, nepoštivanje, prelaženje granica itd. Istovremno si dopuštam biti i ranjiva, glupa, nesposobna shvatiti, izgubiti se u emotivnoj ili mentalnoj preplavljenosti… dopuštam si biti samo čovjek. Sa svim svojim vrlinama i manama. I trudim se prihvatiti sve to jednako jer sve to je jednako dio moga putovanja na Zemlji. I zato ponekad na radionicama namjerno opsujem, rado dijelim svoju ranjivost i nedostatke jer humanost je ono što bi trebala biti naša priča, a ne vesela i mistična duhovnost kojom se u zadnje vrijeme preopasno kitimo po društvenim mrežama.

Odavno sam spoznala da je jednostavnost odraz Božje prisutnosti. Sve ostalo je odvajanje od njega. Nema potrebe za pretjerivanjem, kompliciranjem i traženjem odgovora u primamljivim mističnim šiframa niti u banaliziranju života. Istina je uvijek u nuli, a mi smo bića krajnosti jer su nam potrebne kako bismo se kroz to iskustvo kretali prema toj nuli. I to je u redu. Ali zamka je u ostajanju u mjestu. U nemogućosti prepoznavanja tih okvira u koje se utrpamo, u nemogućnosti spoznaje da smo se uljuljkali u zoni ugode, makar bila na neki način i neugodna. Tako će primjerice netko trčati s jedne tehnike na drugu bez da je duboko zaronio makar s jednom, netko će se pretrpavati poslom i obavezama ne bi li imao izgovor za pasivnost koja je ispod te prividne aktivnosti itd. I nitko od nas to ne radi namjerno, zato što želi biti u tom mraku. No malo tko je odlučan držati šibiću upaljenom bez obzira na strah da će spaliti prste. Držanje šibice među prstima je ponekad bolan proces, ali može pokrenuti moćan plamen pročišćenja.

Postoji ta neka ludost, ta neka potreba mog bića da sagori sve do mjere da nestanem kako bi se ponovo rodila. Prošla sam taj proces nekoliko puta u životu i zato mogu s lakoćom i bez zadrške reći da me većina ljudi u mom životu ne poznaje. Nemam pojma tko je ta Martina od prije 10 godina, od prije 5 ili 2 godine. Daleka mi je, ne prepoznajemo se. Isto tako mogu reći da sve više uviđam kako nemam pojma o ničemu :). Ideje, koncepti se lome, rastapaju pred mojim očima svako malo i kako da se onda držim za bilo što? Toliko sam dugo težila osjećati stabilnost, čvrsto tlo pod nogama da je bilo teško prihvatiti da je stabilnost nema veze s tim tlom pod nogama. Da je to nešto iznutra, da se spontano događa odustajanjem od kontrole, upravljanja. I ne pravim se ovdje važna, nisam se prosvijetlila, i dalje se pronalazim i snalazim kroz život i iskustva koja mi nudi. S druge strane sve više osjećam tu neku neobjašnjivu jasnoću i snagu koja je tu čak i onda kada sam ranjiva i slaba. Tu je i onda kada tijelo otkazuje poslušnost ili kada me obuzmu lude misli. Jer na kraju je sve stvar izbora. Moj je prisjećati se te snage neprestano. Moj je izbor biti hrabra i drugačija i onda kada je teško. Moj je izbor živjeti svoje vrijednosti i onda kada me osuđuju. Moj je izbor biti što jesam sa svime što jesam i oslanjati se na milosrđe Božanske prisutnosti u meni i mom životu. Bez toga sam ništa.

Pozivam vas da na trenutak odbacite sve naučeno, sve teorije i koncepte, da razbijete sliku o sebi koje se držite i da na trenutak osjetite i spoznate to golo sebe. Ako treba stanite goli pred ogledalo i pogledajte se u oči. I ostanite tamo sa sobom dok ne krene suza ili dok se ne dogodi spontani krik, osmijeh kao naznaka oslobođenja. Ne trebate ništa – niti jednu religiju, ni veselu duhovnost niti strah od Boga da biste se probudili i bili što jeste. Jedino što trebate je biti što jeste – upoznati sebe! I prihvatiti sebe sa svime što jeste u ovozemaljskoj dimenziji. Takva je kakva je – i usrana i čudesno lijepa istovremeno 🙂

I neka nas na tom putu prate Anđeli, neka nas Božanska ruka drži na tom putu – sjetite se Bogu je dovoljno da mu pružite makar i prst.

Hvala na pažnji i vremenu koje ste odvojili za čitanje, beskrajno cijenim to jer znam koliko nam je vrijeme dragocijen resurs 🙂

S ljubavlju,

Martina