Na jednoj od radionica susrela sam jednu od polaznica koja mi je rekla kako je prvi put kad je dolazila na radionicu očekivala neku stariju ženu, neprimjetnu na fizičkoj razini pa se totalno oduševila kad je vidjela mladu i zgodnu ženu u štiklama. Mogu reći da je i ona mene oduševila svojom iskrenošću, a naravno divno je primiti i kompliment, posebno od lijepe žene 🙂

Nije prvi put da je netko komentirao moj izgled. Nikada neću zaboraviti susret s jednim liječnikom/poduzetnikom (ozbiljan čovjek u odijelu :)) koji mi je nakon readinga s Anđelima rekao da sam – citiram: premlada, prezgodna i predobro obučena da bi pričala s Anđelima. Istovremeno je bio kompletno oduševljen, zbunjen i zanesen porukama koje je dobio da neko vrijeme nije mogao izaći kroz vrata. I dan danas sam mu izvor čuđenja jer se ne uklapam u stereotip “duhovnjaka”, a istovremeno tvrdi kako se nikada nije susreo s ičim toliko autentičnim i snažnim kao što je Anđeosko vodstvo koje “govori kroz mene”.

Moj život prije pojave Anđela izgledao je prilično “neduhovno”. Moji su interesi bili u karijeri, obožavala sam odjeću, cipele; čak sam jedno vrijeme imala ambiciju završiti tekstilni dizajn. No život se Bogu hvala pobrine da dođemo tamo gdje nas duša vodi (uvijek nas vodi koliko god polako i tiho djelovalo). Sjećam se kako sam i sama bila zbunjena na početku kada sam počela raditi radionice, bila sam jako nesigurna pa se nisam htjela previše isticati. Šminka je gotovo nestala, suknje su zamijenile traperice, štikle tenisice. Dok mi jedan dan moj tadašnji suprug nije rekao: “Znaš, malo si se zapustila”.

Da malo! I sama sam pomislila kako sam pretjerala s ovom nekom “duhovnom” modom i da je vrijeme da ja budem što jesam u svakom smislu, pa makar se radilo o nećemu tako neduhovnom kao što je odijevanje. Vratila sam se haljinama, štiklama, parfemima i šminkanju.

Nisam zapavo ni sigurna od kuda dolazi ideja da osoba koja je “duhovna” ne može biti istovremeno i u štiklama. Ne razumijem zašto smo uopće odvojili život na “duhovno” i “neduhovno”. Čim stavljamo etiketu na nešto na neki smo način odvojeni, a upravo duhovnost treba težiti jednostavnosti koja je ljubav. I tko je to odlučio da je više ljubavi u osobi koja nosi ravne cipele od one koja nosi visoku petu? Jesmo li zapeli u viziji svetaca koji su se odrekli svega materijalnog kako bi pronašli Boga i povjerovali da je to jedini način za biti “duhovnim”?

Vidjela sam više duhovnosti tamo gdje je ne tražimo nego tamo gdje bi trebala biti jer je glasna i tako se predstavlja.

Na kraju – tu se ne radi o nama, nego onome što prolazi kroz nas….. a to prolazi bili mi u štiklama ili bosi. Jedna od najbitnijih stvari koju sam naučila s Anđelima i na koju me neprestano podsjećaju je Autentičnost. Biti autentičan je izraz ljubavi prema sebi. A kada smo u ljubavi prema sebi, u ljubavi smo prema svima i svemu. A duhovnost jest Ljubav, barem bi trebala biti.

S ljubavlju,

Martina